Županija Dubrovnik

OTVORENO PISMO LORENCA FERKA STUDENTA 3.GODINE MEDIJA I KULTURE DRUŠTVA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU

Biti student je sramota, a malo ljudi zapravo 'studira'

OTVORENO PISMO LORENCA FERKA STUDENTA 3.GODINE MEDIJA I KULTURE DRUŠTVA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU
Studiram na Sveučilištu u Dubrovniku 3. godina Medija i kulture društva. Upisao sam navedeni fakultet u nadi da će jednog dana možda baš moja riječ biti uvažena i možda dovesti do neke promjene. Nisam uzoran student. Od mene sigurno ima puno boljih. U kvalitetu studija u Hrvatskoj ne želim ulaziti. Promjena je potrebna i loše nam se piše ako kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj ostane ne ovoj razini (što je krivica države, jer profesori, barem većina njih radi dobro svoj posao). Ali uz profesore i sveučilišta treba uzeti u obzir i studente, to jest, studenti trebaju uzeti u obzir sami sebe. Što znači studirati i biti student? Evo što sam naučio. Biti student je sramota, a malo ljudi zapravo "studira". Dopustite mi da objasnim.


Kroz svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje najdraži predmet mi je bila povijest. Vrlo brzo moju želju za znanjem nije uspio utažiti udžbenik pa sam se okrenuo drugim izvorima. Kao i mnogim ljudima, najgori dio mi je bila hrvatska povijest iako je baš taj dio izgleda najrelevantniji. Kažu da je povijest učiteljica života. Što me naučila konkretno i kakve veze ima sa studentima i studiranjem? Kroz povijest, studenti su bili nositelji promjena, pokretači revolucija, pokazivači nezadovoljstva. Kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Studirati je bilo privilegija, biti profesor je značilo nešto. Studiranje nije značilo odlazak na predavanje. Literatura nije bila jedna knjiga ili jedna skripta. Profesori su bili ljudi sa znanjem željni prenijeti to znanje na mlade. Njihova riječ je nosila određenu težinu, bili su cijenjeni i poštovani.

Pogledajmo sad situaciju danas. Biti profesor je postalo smiješno, gdje god i koliko god studirali, njihova riječ se ne čuje, a nije ih se uzelo ozbiljno dok nisu lupili šakom od stol te izašli i kao jedno prosvjedovali. Može gospođa Divjak pričati o reformi koliko god hoće, džaba nam reforma ako nemamo kvalitetne ljude koji će je provesti. Ne želim reći da su današnji profesori nesposobni za provesti reformu,naprotiv, mislim da će buduće generacije to biti. A gdje smo mi studenti u cijeloj ovoj priči? Kroz povijest su naši kolege bili borci. Pokazali su nezadovoljstvo kad je trebalo. Stali uz one za koje su mislili da su ugroženi. Prosvjedovali protiv ratova kojih uopće nisu bili sudionici. Bili su relevantni faktor društva. A što smo danas? Naš glas se ne čuje zato što ga nemamo. Studiranje je postali odlazak na predavanja, učenje iz skripti od prije deset generacija. Ništa pametniji ne izađemo sa fakulteta. I to velikoj većini i odgovara. Zašto se žaliti na sustav u kojem skriptu pročitaš dva puta i položiš ispit, iako nas upravo to koči u razvijanju kao individualce, sposobni razmišljati svojom glavom, spremni poduzeti bilo što za sebe i druge. Ne želim reći da student FER-a pročita skriptu dva puta i položi ispit. Svi možemo pretpostaviti koji su fakulteti u ovoj državi "ozbiljni". Što želim reći je ovo:

Postoje "bolji" i "lošiji" fakulteti, profesori, studenti itd. Naša odgovornost kao studenti bi trebala biti da ukažemo na razlike u kvaliteti, stalno stremimo boljem za sebe i buduće generacije, razmišljamo svojom glavom i poduzimamo mjere koje smatramo potrebnima, odlučno pa makar ih iskazivali prosvjedima i građanskim neposluhom. Borba za našu sadašnjost i budućnost, budućnost naraštaja koje dolaze. Jesmo li to spremni učiniti? Izgleda da nismo. Ne glasamo. Nezadovoljstvo pokazujemo na društvenim mrežama, iz komfora naše sobe, kafića. Politiku ignoriramo. Očekujemo od drugih da rješavaju stvari bez našeg sudjelovanja. Postajemo parazitima društva. Naše ne djelovanje se uzima kao potpora sistemu. Odgovornost prebacujemo na sve, samo da nije na nama. Od vlasti očekujemo magična rješenja jer ne znamo ni kako nam izborni sustav funkcionira niti strukturu države. Okrećemo oči od kriminala, korupcije, nepotizma i što ja znam čega ne. Bitno nam je gdje vanka za vikend. Sve je bitno je osim onoga što se događa sad. Živimo u prošlosti i budućnosti, samo kako sadašnjost ne bih gledali u oči. "Gutamo" sve što nam mediji serviraju. Teme su nam aktualne par dana, poslije se gurnu pod tapit i nikom ništa. Koga čekamo da bude nositelj promjene? Umirovljenike? Ljude iz dijaspore? Političare koji su ovu državu uništili i pokrali? Do kad smo spremni gutati ovo sve bez naše prisutnosti? Gdje je naš glas? Zašto samo gledamo situaciju kao promatrači? Zašto?

Jer mislimo da smo slabi. Mislimo da ne možemo ništa promijeniti. Bojimo se javne osude i onoga što će ljudi reći. Ljude koji se bore za nešto ne prepoznajemo niti ih bodrimo. Puštamo političare da pune svoje račune, dok mi dobivamo mrvice. Okrećemo oči od svega. Probudimo se. Pokažimo da Hrvatska zaista može bolje. Ne znam hoće li itko ovo objaviti ili pročitati. Velika većina ljudi će se pitati tko sam ja da im govorim ove stvari. Neki će iskazati podršku. Neki neće reći ništa. I to je u redu. Ne pišem ovo da bih preko noći promijenio stanje u državi. Ovo pišem za sve one koji su se pitali iste stvari kao i ja. Za sve "prosječne" studente, sa "prosječnih" fakulteta koji se pitaju: Ma šta ja tu mogu učiniti?
Puno. Možemo učiniti puno. Je li to lako? Itekako ne. Je li potrebno? Itekako da.
Vrijeme je došlo da uzmemo stvar u svoje ruke, jer izgleda da nitko drugi neće. Predugo smo spavali. Studenti, mladi, i svi koji se tako osjećaju: Buđenje. Pokažimo društvu da nas ima i da smo spremni djelovati. Ovako više ne ide.

S poštovanjem, vrlo nezadovoljan student Lorenco Ferk
Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije