Županija Dubrovnik

ANTUN VIDAK, POVJERENIK SINDIKATA PREPOROD U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI

'Raste nasilje u školama, a naše je dostojanstvo na sve nižim granama'

ANTUN VIDAK, POVJERENIK SINDIKATA PREPOROD U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI
'U pogledu ujednačenih uvjeta rada, neki hrvatski osnovnoškolci i srednjoškolci kao da se školuju u Africi, a drugi u Skandinaviji'

Antun Vidak, županijski povjerenik Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu - Preporod, profesor klavira u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, upozorava na teškoće prosvjetnih radnika i objašnjava razloge zbog kojih su spremni stupiti u štrajk ako državna vlast nastavi ignorirati njihove zahtjeve.

 

Koliko povećanje plaće i kakve uvjete su prosvjetari stavili pred ovu Vladu?

Kao zaposleni u sustavu osnovnog i srednjeg obrazovanja, žrtve smo mnogih izmjena koeficijenata u sustavu javnih službi još od 2001. godine – zavadi pa vladaj, njih čak 21, što je dovelo do velikog nerazmjera koeficijenata složenosti poslova unutar zaposlenih u javnim službama. Istovremeno, od 1. rujna 2019. godine izloženi smo provođenju, bar kako kažu, najveće reforme od osamostaljenja Hrvatske, koje će u velikoj mjeri povećati složenost poslova svih zaposlenih u sustavu obrazovanja. Dakle, niti jedan drugi sustav javnih službi nije se još našao u takvoj situaciji. Stoga su dva školska sindikata, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, izašla pred Vladu sa zahtjevom za šestpostotno povećanje koeficijenta za sve zaposlene u sustavu. Zašto 6-posto i zašto se povišicu želi dobiti baš kroz povećanje koeficijenata? Dakle, naš sadašnji koeficijent od 1.325 i s povećanjem od 6.11-posto, koliko zahtijevaju sindikati, ubuduće bi trebao iznositi 1.408., čime bi se oni izjednačili s koeficijentima asistenata na fakultetima. Nakon što su ovi sindikati propustili povišicu plaće ostvariti kroz ugovaranje dodataka na plaću u granskim kolektivnim ugovorima, povećanje koeficijenata je sada jedini način na koji nam je moguće doći do većih plaća. Na žalost, o koeficijentima Vlada nema obvezu pregovarati sa sindikatima, čime smo dovedeni u poziciju da ovisimo isključivo o Vladi. Umjesto da su potpisali kolektivni ugovor na godinu dana i tako, poput sindikata u zdravstvu, dobili priliku sada pregovarati, dva školska sindikata o povišici plaće tek razgovaraju s ministricom Divjak. Jedan od razloga zašto naš sindikat, dakle Sindikat Preporod nije potpisao granski kolektivni ugovor, bio je upravo predugo četverogodišnje razdoblje njegove primjene. Za to vrijeme, potpisnici su se obvezali da neće štrajkati o onom što je predmet potpisanih kolektivnih ugovora.
 

Kolika je prosječna plaća u prosvjeti?

Prosječne plaće u prosvjeti, a u taj prosjek ulazi i plaća spremačice i domara kao i plaća učitelja i ravnatelja, kreće se u okvirima prosječne plaće u državi. Međutim, kad se zna da u srednjem školstvu više od 80-posto ljudi ima visoku stručnu spremu, ovo je podatak koji treba sve zabrinuti. Učiteljske i nastavničke plaće kreću se u rasponu od 5.800 kn pa do 7.800 kuna. Najniže su plaće početnika, a najviše učitelja i nastavnika unaprijeđenih u zvanje savjetnika. Na terenu, najveća su zaostajanja u gradovima gdje su plaće najviše, ali su i najveći prirezi. Tako, na primjer, učiteljica u Zagrebu sa 38 godina staža, ima plaću 6.980 kuna, odnosno njena plaća je 1000 kuna manja od prosječne plaće u Zagrebu. Dakle, gore zatraženo povećanje koeficijenta od 6.11 posto u konkretnom slučaju značilo bi rast prosječne plaća u sustavu obrazovanja za nekih 600 kuna neto, i u tom slučaju sindikalni zahtjev je itekako opravdan, ali na našu žalost, mnogo efikasnije prilike za povećanjem istih propuštene.
 

Koliko je izgledan štrajk u ovdašnjim osnovnim i srednjim školama?

Nakon prosvjeda u četvrtak u Zagrebu, hoće li biti i štrajka, to ćemo tek vidjeti. Ukoliko do toga dođe, naravno da ćemo štrajkati. Radili smo to uvijek i dosad, zato što je pritisak uvijek snažniji kad svi sindikati u obrazovnom sustavu u njemu sudjeluju i zato što je povećanje plaće, ma o kolikom se povećanju radilo, naš zajednički cilj. Podsjetimo se, u studenom prošle godine članstvo našeg Sindikata Preporod štrajkalo je za povišicu naših plaća samostalno.
 

Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije za Jutarnji kaže kako će se Vlada, bude li pristala na povećanje plaća, morati zadužiti ili povećati financije. Kaže: „Naše su plaće male s obzirom na cijene, ali su velike s obzirom na našu produktivnost“. Kako to komentirate?

Od gospodina Bejakovića, nažalost, ništa novo. Uvijek kada se postavi zahtjev za povećanje plaće zaposlenih u sustavu obrazovanja, iz Vlade papagajski ponavljaju priče o deficitu, dizanju novih kredita, i slično. Zanimljivo je da se iz tih istih znanstveničkih krugova najčešće skoro ništa ne čuje kada se proračunski novac nemilice troši, naprimjer, na nabavku borbenih zrakoplova ili subvencioniranje svega i svačega ili namirivanje privilegiranih društvenih skupina. „Plaće u školstvu su male baš i zbog produktivnosti naših učitelja i nastavnika kao i svih zaposlenih u školama.“ Da stotine i tisuće njihovih učiteljica i učitelja nisu bili itekako produktivni, ne bi danas ti raznorazni „bejakovići“ bili u prilici lamentirati o produktivnosti zaposlenih u javnom sektoru. Novca za više plaće i učitelja i liječnika uvijek će se naći ako vlast ove dvije djelatnosti vidi kao prioritetne.
 

Jesu li ujednačeni uvjeti rada u svim školama?

Nažalost, mi smo još jako daleko od ujednačenih uvjeta školovanja naših učenika. Dugo najavljivani i napokon 2008. godine doneseni Pedagoški standard, u ovoj zemlji nikog ne obvezuje, Vladu, Ministarstvo, osnivače, ni škole. Tada smo upozoravali da, ako ga se ne mislimo ne pridržavati, standard ne treba ni donositi. Navest ću samo jedan od njih. Zbog sramotne politike uskrate novog zapošljavanja, više od trećine pomoćnog osoblja u školama radi iznad dozvoljene zakonske kvadrature?! Dakle, u pogledu ujednačenih uvjeta rada, kao da se neki hrvatski osnovnoškolci i srednjoškolci školuju u Africi, a drugi u Skandinaviji.
 

Koji su najveći problemi školstva?

Nedovoljno novca i preniske plaće zaposlenih, nedostatak prostora i opreme, loši propisi i neučinkovita inspekcija, postojanje instituta anonimnih prijava, kršenje pedagoških standarda i GKU-a, prevelika i nepotrebna administracija, nenormirani famozni „ostali poslovi“ uz stalno povećanje novih zaduženja, manjkava stručna pomoć učiteljima i nastavnicima od strane savjetnika iz agencija, sigurnost zaposlenih i pritisci roditelja, dominacija politike u odnosu na utjecaj struke i stručnosti, narušeno dostojanstvo, porast nasilja u školama, sustav napredovanja i nagrađivanja koji ne obuhvaća sve zaposlenike,… Ovo nikako nisu svi problemi, ali sigurno spadaju među najvažnije.
 

Kako motivirati profesore, npr. matematike, da se odluče za posao u školi kad mogu daleko više zaraditi bilo gdje drugdje sa svojom diplomom, ali i bez nje, npr. radeći kao konobar u Dubrovniku?

Odljev kvalitetnih kadrova još je jedan iznimno težak problem s kojim je naše školstvo svakim danom sve više i više opterećeno. Nevjerojatno je da smo mi toliko bogati da prvo nekoga školujemo nerijetko i dvadesetak godina, potom još toliko godina ulažemo u njegovo dodatno osposobljavanje, a onda mrtvi - hladni tog nekog pustimo da nam ode na bolje plaćene poslove u Hrvatskoj ili Irskoj. I na ovom problemu jako se dobro vidi posvemašnja nezainteresiranost vlasti za obrazovanje, osim naravno za vrijeme predizbornih obećanja. Posljedice takve obrazovne politike su nesagledive, od porasta opsega nestručne nastave, do posvemašnje demotiviranosti zaposlenih u školama i srozavanja ugleda škole i struke.
 

Što očekivati od učenika koji odrastaju uz naprednu tehnologiju, a prisiljeni su na linearno učenje?

Škola nije otok. Ona mora pomiriti učeničko zanimanje za moderne tehnologije i stoljećima stvarane metode ovladavanja novim znanjima i vještinama. Pri tom je jako važno da digitalizaciju ne shvatimo kao cilj nego tek kao sredstvo i da nikako ne pridonosimo novoj vrsti ovisnosti koja je ionako sve raširenija među mladima. I sami roditelji su sve više svjesni ovog problema, te je svakako potrebno paralelno raditi i na njihovoj edukaciji u tom smislu.
 

Svaki četvrti maturant u državi, a isto je u Dubrovniku, pao je maturu. Zbog čega su rezultati tako loši?

Na problem državne mature mi iz sindikata Preporod upozoravamo još od njena pokretanja. Rezultati će biti sve slabiji i slabiji sve dok probleme ne započnemo rješavati. Iluzija je da će se problemi sami od sebe riješiti. Evo tek nekih problema. Gimnazijalci i strukovnjaci nam polažu iste ispite, a programi iz predmeta koji se polažu nisu ujednačeni. U pravilu, slabiji učenici imaju manju satnicu, a od njih se očekuje da postignu iste rezultate kao i učenici s boljim predznanjem. Objektivno, za uvježbavanje pisanja eseja nema dovoljno vremena. Kad se ovome pridoda da nam učenici sve manje i manje čitaju, a i da ono što čitaju nije uvijek primjereno njihovoj dobi i interesima, onda bi pravo čudo bilo da su nam rezultati na maturi bolji. Uza sve ovo, učenici su i sve manje zainteresirani za bolji uspjeh na maturi. U sve manjoj mjeri nastavak njihova školovanja ovisi o uspjehu na maturi. Ako se radi o djeci imućnih roditelja, za njih su ionako rezervirana mjesta na privatnim visokim učilištima. Ako je riječ o djeci običnih smrtnika, zbog znatno veće ponude od potražnje, za njih će se već pronaći mjesto negdje gdje se moguće i bez mature upisati.

Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije