Vijesti Kultura

VODITELJICE RADIONICE "KOLENDE I BOŽIĆNE PJESME" MATICE HRVATSKE DUBROVNIK

PAOLA DRAŽIĆ ZEKIĆ I SANJA DRAŽIĆ Sačuvale smo kolendu od 'izvrnutih' riječi

VODITELJICE RADIONICE
Teško je opisati tu jednu posebnu atmosferu punu topline, tu nema ljubomore, rivalstva, pretenzije, tu nema 'zvijezda', svi su jednako važni: onaj tko svira solo i onaj tko pjeva samo jedan pripjev. Polaznici su toga svjesni i zato se oni najmanji ne osjećaju suvišnima, govori Sanja Dražić

Još za vrijeme ljeta, tijekom kupanja, kad uopće ne misle o zimi i kad božićni praznici nisu još ni na vidiku, sestre Sanja Dražić i Paola Dražić Zekić ne mogu se 'obraniti' od pitanja djece kad će prva proba radionice „Kolende i božićne pjesme“. Naime, Sanja, inače profesorica u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića i glazbena kritičarka, i Paola, skladateljica i korepetitorica u Kazalištu Marina Držića, voditeljice su radionice koje okupljaju mlade kolendare. Sve je počelo prije više od deset godina.

- Sve se manje kolendavalo i sve se manje točno pjevalo. I oni koji su kolendavali, a govorimo o dubrovačkoj kolendi, počeli su izvrtati riječi tako bi se na primjer umjesto „ođe, ođe“ moglo čuti „ovdje, ovdje“ ili je pjesma „U sve vrijeme godišta“, koja u Dubrovniku ima svojih trideset strofa, pjevala u jednoj kontinentalnoj verziji sa šest strofa kakva se ne pjeva u Dubrovniku. I to je, između ostalog, bio 'alarm' za nešto napraviti, promijeniti. No, trebala nam je organizacija, institucija koja će stati iza nas. Budući sam tada bila, a i danas sam u predsjedništvu dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, tadašnjoj sam predsjednici, divnoj i dragoj gospođi Ivani Burđelez, predložila da krenemo s radionicom. Ne da je to prihvatila objeručke, nego je u momentu imala još sto prijedloga kako to proširiti i plasirati u javnost, započinje Sanja.



Prvih pet mladića

Prvu probu imali su u prostoru Preparandije, današnjeg Interuniverzitetskog centra.

- Na početku smo radionice organizirali u razdoblju između početka zimskih praznika do Božića, a mogao je doći svatko tko želi naučiti kolendu. Prve godine je bilo vrlo skromno, došlo nam je pet mladića koji su inače znali svirati jer su bili učenici Muzičke škole. Bili su to Ivan Zec koji je svirao gitaru, njegov brat Vijeko koji je svirao saksofon, braća Ivan i Antonio Butigan koji su isto tako svirali gitaru i bio je tu Karlo Maškarić, svirao je kontrabas, ali je došao samo pjevati. Prvi smo nastup imali pred zaposlenicima IUC-a, a nas kolendare tratali su tortom i kolom! Bila je čak došla i jedna odrasla osoba, gospođa Beti, koja je s nama otpjevala kolendu ispred IUC-a! Shvatile smo da bi radionicu trebali održavati bar mjesec dana prije Božića i tako je počelo, govori Paola.

Vremenom su se pojavljivala djeca koja sviraju razne instrumente, svakome bi se prilagodio aranžman, a svake godine ista pjesma zbog raznih kombinacija drugačije zvuči. Imali smo kolendare koji su svirali flautu, obou, trubu, violončelu, violinu, saksofon, klarinet…

- U susret nam je odmah izašla Umjetnička škola Luke Sorkočevića koja je dozvolila da se, kad nema nastave, u učionici broj 6 održavaju probe. U početku su odvojene pjevačke i sviračke probe, a onda, kad uvježbamo, probe su zajedničke. Prvu godinu smo pjevali dubrovačku kolendu i božićne pjesme kakve se pjevaju u Dubrovniku. To su bile „U sve vrijeme godišta“, „Radujte se narodi“ i „Svim na zemlji“, a onda smo dodali: „Veselje ti navješćujem“, „Oj pastiri“ i „Kyrie eleison“ i bilo je zanimljivo da je već prve godine broj djece narastao na preko 40! Kad smo to rekli gospođi Ivani Burđelez, rekla da je moramo napraviti koncert i to je bila naša prva prezentacija odnosno javni sat u Saloči od zrcala koji je bio nevjerojatan, prisjeća se Sanja.



Do danas su uveli 12 kolendi.

- Pjevali smo tri kolende s Korčule: „Blajsko veseljenje“, „Velalučke kolende i kolendu iz Račišća. Jedne godine nam je jedan mladić iz Cavtata, Marko Puljić, dao opasku: „A imamo mi i cavtatsku kolendu!“ Zapravo smo te godine već uveli i veliki naš hit, a to je kolenda iz Zatona – Primorska kolenda „Ralilulela“ u kojoj se spominju kobasice i djeci i roditeljima bilo je drago čuti tu kolendu. Markov tata, Ivica Puljić, dao nam je note cavtatske kolende. Tata od naših djevojčica i djevojaka Gončin, a to su četiri sestre koje su svirale i pjevale u kolendi, rekao nam je za kolendu iz Rijeke dubrovačke što nas je stvarno šokiralo jer je nismo poznavali tako da smo već iduću godinu pjevale i cavtatsku i kolendu iz Rijeke dubrovačke i to je bilo divno. Izveli smo je u Saloči od zrcala i znam da nas je jedna none zabezeknuto pogledala i rekla: „Ja sam se rodila u Mokošici, ali ovu kolendu nikada nisam čula!“ Tu smo otvorili, ne Pandorinu kutiju, već vratašca u nešto što nismo znali dokle ide, a došlo je zaista do nevjerojatno lijepih iskustava, slikovita je Paola.

Izvor mnogih kolendi bili su kazivači odnosno izvorni pjevači koje bi sestre snimile da bi Paola to prenijela na papir.

- Tako smo priskrbile tri kolende: kalamotsku o kojoj postoji zapis s kraja 19. ili početka 20. stoljeća do kojeg je došao Krešo Magdić te ga obradio na vrlo sofisticiran način kako samo on umije. Međutim, na Kalamoti se ta kolenda u međuvremenu počela drugačije pjevati, a ja sam dobila tu kolendu slušajući gospara Stijepa Šuperka koji je kroničar na Kalamoti. Snimili smo i kako tu istu kolendu pjeva gospar Gabro Mikjel, a s nama je pjevao i Ante Matijević, tada dječak a danas mladić iz Donjeg Čela koji živi do crkve ispred koje se pjeva Gospina kolenda s Kalamote i to 31. prosinca kad izađe zvijezda Danica. Treba spomenuti i prožursku kolendu koja je jako duhovita i koju nas je naučio divni gospar Ivica Hajdić. Zahvaljujući mladome gosparu Peru Majkovici koji je snimio svoju nonu, sad pokojnu gospođu Katu Majkovicu, dobili smo jednu prekrasnu kolendu s Gromače, objašnjava Paola.



Došli su do toga da se na prvi dogovor okupe već krajem listopada! Na prvi sastanak dođu i roditelji, dogovore se za termine koji većini najviše odgovaraju, obično su to dva ili tri termina u tjednu. Arhaične riječi se prevode i objasne kako bi malim polaznicima bilo jasno o čemu pjevaju. Trenutno je 70-tak kolendara, od toga 15-tak instrumentalista pa tako sada imaju 9 gitara, 5 violina, jednu flautu i jedan saksofon. Sestre su zahvalne njihovim profesorima u Muzičkoj školi koji im daju podršku za sudjelovanjem u radionici, vodi se računa da ono što djeca sviraju na kolendi bude puno lakše od onoga što uče na nastavi i da se dobro osjećaju.

Pjevači i instrumentalisti

- Najmlađi su oni koji mogu izdržati 45 minuta sjedati i pjevati, djeca uzrasta 4,5 ili 6 godina, a najstariji ovogodišnji polaznici su sedmi razred i oni su s nama već jedno sedam-osam godina. Kad pođu u srednju školu onda više ne dolaze na probe jer su naučili sve kolende i pjevaju ih na Badnji dan i to je cilj naše radionice - da se te kolende otpjevaju doma s obitelji, rodbinom, susjedima, prijateljima i da se ne kolendava samo dubrovačka, već i druge kolende. Jer, i nama znaju doći ispred vrata pjevati neku drugu kolendu! Nema audicije, ne provjeravamo kakav tko ima glas, ima li sluha i kako pjeva, puno ih ne zna ni čitati, ali dobiju tekstove svih kolenda pa nauče pripjev, jednu ili dvije strofe, koliko stignu. Ne zapisujemo kad dolaze, dolaze kad mogu. Ja sam zadužena za pjevački, a Paola za instrumentalni dio, ali se preklapamo i evo već su počele zajedničke probe, kazuje Sanja.



Nikad nisu imali tako rano nastup kao ove godine, a to je na otvaranju izložbe „Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit iz fundusa zagrebačkog Etnografskog muzeja “ u prostorima Etnografskog muzeja Dubrovnik 21. studenog. Bio im je to prvi od dva nastupa u toj ustanovi ove godine. Svake godine tamo nastupaju na blagdan svete Barbare, a imaju i svoj već predviđeni raspored gostovanja. Prije nekoliko godina dobili su poziv od Zaklade Caboga pa su nastupili u istoimenom ljetnikovcu, a dubrovački ogranak Matice hrvatske i zaklada Caboga financiraju projekt. Kolendarima slijedi nastup na otvaranju 6. Dubrovačkog zimskog festivala 30. studenog, sudjelovat će i na Smotri kolendara koja se svake godine organizira u drugom tjednu prosinca, a tu su i nastupi u Uvali Lapad, u prostorima organizacije Deša ili u ljetnikovcu Kaboga 8. prosinca.

- U zadnjem tjednu pred zimske praznike, obično se kroz jutro nađemo u Muzičkoj u toj 'čuvenoj' šestici, naštimamo se i onda prvo kolendamo ravnatelju odnosno Školi koja nam je dala prostor za vježbanje. Potom se skalavamo kao pravi kolendari. Idemo u Ured župana i vazda lijepo i s ponosom budemo dočekani, otpjevamo više kolenda i budem tratani. Zatim idemo u Ured gradonačelnika, isto nas srdačno s velikom toplinom dočekaju, na jednom i na drugom mjestu domaćini pjevaju s nama – to moramo reći. Poslije smo imali običaj ići u Kazalište Marina Držića i pjevati ispod prozora Matice hrvatske u Dubrovniku, a sad to više ne možemo zbog kućica. Ako je lijepo vrijeme stanemo na skaline Svetog Vlaha i tako pjevamo, prolaznici se zaustave, slikavaju nas, plješću nam, pjevaju s nama ako znaju, stranci su iznenađeni, ali su svi oduševljeni, priča Sanja.



Djeci nije teško dolaziti pa tako spomenute sestre Gončin, ali i četiri sestre Vidojević dolaze i dolazile su čak iz Rožata odnosno Mokošice.

- Roditelji su odlični suradnici, jako ih veseli i jako su ponosni na djecu. Imamo divna iskustva s roditeljima, a bez podrške roditelja, nona i noni, njihovih prijatelja i susjeda koji se organiziraju pa djecu dovedu jer polaznici ne mogu sami dolaziti, ne bi bilo ni radionice. Na probama vlada jedna vrlo lijepa i poticajna atmosfera jer veliki pomažu malima, polaznici se inače ne znaju, iz različitih su škola, iz različitih dijelova Dubrovnika, ali oni se tako divno druže, sami sebe nazivaju kolendarima i ponosni su što su kolendari. Naši 'stari' kolendari, naši 'veterani' animiraju svoje prijatelju, kolege iz razreda i tako nam se članstvo širi i obnavlja, ističu sestre Dražić.

Kad se svirači i pjevači prvi put spoje na zajedničkoj probi mnogi prvi put vide neki instrument izbliza, a mnogi su dolazeći u prostore Muzičke škole odlučili upisati se. Ne samo da sestre motivira očuvanje tradicije, već i 'despet' komercijalizaciji i konzumerizmu koji se nameće, posebno prije i za vrijeme božićnih blagdana.



- Ovo me možda najviše veseli od svih stvari s kojima se bavim, to je neđe pri vrhu. Teško je opisati tu jednu posebnu atmosferu punu topline, tu nema ljubomore, rivalstva, pretenzije, tu nema 'zvijezda', svi su jednako važni: onaj tko svira solo i onaj tko pjeva samo jedan pripjev. Polaznici su toga svjesni i zato se oni najmanji ne osjećaju suvišnima, govori Sanja.

– To je najljepše što smo mogli učiniti za sebe i za svoj grad, nadovezuje se Paola.

Zbog velikog broja kolendi više ne pjevaju božićne pjesme na svojim nastupima već zajedno s publikom otpjevaju prvu i zadnju strofu pjesme „U sve vrijeme godišta.“

I kad se netko pita gdje se sve ori od pjesme, gdje je veselje i gdje su dječji osmijesi i razdragana publika nagrada za sav uloženi trud odgovor je: Ođe, ođe… Kod sestara Sanje i Paole.

U pripremi kajdanka
Sestre u suradnji s Maticom hrvatskom – ogranak Dubrovnik, planiraju izdati svojevrsni spomenar na radionicu pod nazivom „Kajdanka od kolende“. 

- Nema ona ni muzikološke ni znanstvene ambicije ili pretenzije. U njoj bi se našle kolende koje pjevamo. Radimo užurbano na tome, a došli smo do toga da bi kolende koje se najčešće pjevaju trebalo zapisati što jednostavnije da djeci koja gledaju te note, to bude lako svirati. Dosta smo se dvojili na koji to način izvesti, ali to ne bi bili komplicirani aranžmani ili nešto neizvedivo. Čak je i metrika prilagođena najjednostavnijim izvedbama jer dubrovačka kolenda inače ima složeni ritam. Knjižica bi trebala izaći do Svetoga Vlaha, a u nju ćemo uvrstiti i poneku fotografiju i anegdotu, najavljuju sestre. 

 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Novi broj Dubrovačkog vjesnika

Novi broj Dubrovačkog vjesnika
U NOVOM BROJU DUBROVAČKOG VJESNIKA PROČITAJTE: PROVJERILI SMO KLIMA LI SE SLUČAJ FILMSKE PLJAČKE U ZRAČNOJ LUCI...
Novi broj Dubrovačkog vjesnika