Vijesti Kultura

VOLJELA JE TEATAR I KALAMOTU, RADILA JE KAO RADIJSKA NOVINARKA, ODUŠEVILA SE INDIJOM...

DUBROVAČKA DRAMSKA UMJETNICA ZAUVIJEK NAPUSTILA POZORNICU ŽIVOTA Velika Žuža Egrenyi preminula u 86. godini

VOLJELA JE TEATAR I KALAMOTU, RADILA JE KAO RADIJSKA NOVINARKA, ODUŠEVILA SE INDIJOM...

Sanjala je i željela je glumiti Hamleta, društvo su joj jedno vrijeme pravili papiga Pasko odnosno Pakica ili Pakićka (jer se ispostavilo da je papiga žensko) te kujica Karma, glumila je u Kazalištu Marina Držića, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u filmovima i serijama, a kao pedagogica i redateljica ”dala je ruke” Kazališnoj družini Kolarin s kojom je postavila predstave poput ”Ribarske svađe” Carla Goldonija ili pak ”Škerac sa Svete Marije” Borisa Njavra. Dobitnica je brojnih uglednih nagrada. Bila je i novinarka Radio Dubrovnika, posjet Indiji joj je promijenio život, a Kalamota joj je, pored teatra, bila velika ljubav. Sve su to karakterne crte i životni obrisi kazališne, filmske i televizijske glumice Žuže Egrenyi koja je zauvijek sklopila oči u 86. godini života.

Rođena je posljednjeg dana 1932. u Dubrovniku. Otac Mađar, a majka s Kalamote - tako je Egrenyi u sebi sjedinila more i kontinent. Profesionalni put započela je još na Akademiji scenskih umjetnosti u Zagrebu.

- Kada je ljeto to je najljepše! Onda sam na Kalamoti i onda je to život, onda je to priroda, more... Sa mnom ide i kučak i papago! Imala sam donedavno i barku i vozila sam, ali došle su godine, više se ne može. Prije sam ribala, ali to je sad iza mene. Sve polako vrijeme odnosi, na koncu će i mene odnijeti, izjavila je glumica u intervjuu za Dubrovački vjesnik u veljači 2016. Također, otkrila je još nekoliko razmišljanja:

Kako Vam je biti u ulozi redateljice?
Imala sam predivne pedagoge-režisere: Bojan Stupica, Branko Gavella, Vlado Habunek, Kosta Spaić tako da znam u čemu se sastoji posao pedagoga u mojoj profesiji i što zahtjeva. Prvo, preciznost govora, drugo logičnost govora i treće stvaranje lika, a to je stvar pojedinca. Možeš mu pomoći i usmjeriti ga. Ima tu posla, ali posla koji je lijep.



Je li teže biti redatelj ili glumac?
Teže je biti glumac! Apsolutno jer ste u kontaktu s publikom, stvarate lik i lice. Režiser uglavnom sortira stvari, složi predstavu, daje joj okvire, uskladi glumce, likove, ali glumac je taj koji nosi lice, koji nosi predstavu. On prenosi to na publiku i to je jedan divan osjećaj. Voljela sam jako svoju profesiju jer doći na pozornicu i osjetiti publiku jer strašno važno, to je pretapanje osjećaja, doživljaja, pažnje, koncentracije. Vi publiku zapravo „držite“.

S Kolarinom ste bili i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što mislite o Igrama danas?
Ja to uopće gledam s dozom tuge prema teatru i odnosu prema teatru i umjetnosti općenito. Ona je postala površna, jeftina, užurbana, ne znam što je to točno izbacilo iz one prave kolotečine i pravih vrijednosti? O Ljetnim igrama manje znam jer sam na Kalamoti ljeti tako da tu i tamo pođem pogledati koju premijeru.

Pa što Vam se čini od tih predstava i programa? Kakve razlike u kvaliteti vidite u odnosu na prije?
Pa mislim da je zavladala jedna prilična površnost. Preko mnogih vrijednih stvari se prelazi olako tako da predstava gubi na pravoj vrijednosti i težini. To mi je glavna zamjerka. Malo se pazi i na one tehničke stvari dobroga govora, dobre dikcije, sve je to malo 'razdrmano'.

Je li to do loših pedagoga?
Vjerojatno! Zadnji je ostao naš Jupa, ali i Jupa se povukao i nije više puno aktivan.



Bili ste član ansambla Kazališta Marina Držića. Kakav Vam je sadašnji ansambl?
Malo mi je postalo skučeno u teatru. Imala sam osjećaj da mi nedostaje još slobode pa sam pošla u slobodnjake. Onda sam napravila tri predstave: „Škerac ispod Svete Marije“ Borisa Njavra, „Ribarske svađe“ Carla Goldonija i poslije „Matrimonijo“ Joza Lovrića i jako sam se dobro osjećala. Prvo sam se slagala s Kolarinima, a drugo, imala sam prilično mašte da složim predstavu. To mi je išlo vrlo lako od ruke.

Vidite li danas „krletku“ u kazalištu?
Nekada mi malo ponestaje entuzijazma, prave profesionalnosti, one vrijedne i čiste. Nekada je to površno, ponekad je repertoarno dosta jeftino.

Što bi, po Vašem mišljenju, trebalo napraviti da se ta površnost izbaci iz teatra?
Mislim da nije kriv teatar za tu površnost, krivo je vrijeme. Glumačkom, stvaralačkom i umjetničkom je profesijom zavladala tehnika brzine. Radio, televizija... Onda je tu teško donijeti smirenost, vrijednost, težinu, poštovanje prema tekstu, savjesnost, dubinu pri ulasku u posao. Sve je sad u brzini, sve je švung.



Neostvarena Vam je želja bila glumiti Hamleta?
Jest, Hamlet mi je životni san, znam ga cijeloga napamet.

Koje bi ste kazališno djelo voljeli vidjeti u Dubrovniku?
Voljela bi vidjeti lijepu i dobru Dubrovačku trilogiju.

Glumili ste s mnogim poznatim glumcima, imate li neku anegdotu?
Toga je bilo bezbroj, tko bi to sve pamtio. Vanja Drach je bio moj kolega, Izet Hajdarhodžić također... Sjećam se susreta sa „Slipom“ odnosno Zlatkom Madunićem. Zvali smo ga „Slip“ (engleski 'sleep') jer je imao tako pospane oči. Kada sam došla na akademiju pomislila sam: „Bože moj, tko će s ovako ružnim čovjekom četiri godine studirati!“ A ja sam se nakon prve godine udala za njega! Toliko smo se dobro slagali i provela sam 18 godina u braku s njim. Mi smo bili kao kolege u braku, ne kao muž i žena. U jednom divnom odnosu. Onda je njemu počeo biti malo uzak Dubrovnik i htio je malo poći u Zagreb, a meni se nije napuštalo grad pa smo se tako razišli. On je poslije živio gore, dobio je dva sina. Mi nismo imali djece. Jedan dan me zove njegova žena i govori mi: „Znate, moj/Vaš muž „Slip“ je vrlo loše, u vrlo lošem je zdravstvenom stanju i molim Vas da mu napišete jedno pismo?“ Nikada teže pismo u životu nisam napisala, zapravo sam se opraštala od njega. I tako, moj Slip je umro.

Vi niste ono što se kolokvijalno reče „klasa optimist“ nego više pesimist?
Nisam pesimist. Ja sam u željama optimist, ali nisam baš puno zadovoljna s ostvarenim stvarima oko sebe. Mislim da su vrlo površne, ne pružaju duboku vrijednost, leti se preko stvari. Površno se prima tekst, površno se radi, prebrzo prođu predstave, nemaju dubine.



Bili ste aktivni i u medijskoj branši na Radiju Dubrovniku?
Radila sam s velikim užitkom. To me je strašno bilo zaokupilo, čak sam bila na ivici da napustim teatar i posvetim se novinarstvu. Onda mi je Maja Nodari rekla: „Ne, ni za Boga ne smijete to napraviti! Vi morate biti u teatru i gotovo!

Je li tu bilo kakvih anegdota?
Kada su premjestili placu u Gruž onda su Župke, Konavoke i svi ostali bili ogorčeni. Grad je Grad. Onda smo napravili emisiju i ljudi su masovno govorili: „Ne placu, u Gruž! Placa neka ostane u Gradu!“ Ta je emisija išla dva puta. I poslije kada sam god pošla na placu mene su Gruške, Župljani, Konavljani i Konavoke gurali hranu i govorili: „Nosite moja gospođa, nosite!“ jer sam se borila za njih.

Vezani ste za Kalamotu, koliko ste vezani s Mađarskom?
Nisam puno. Daleko je, jezik je bio stran, pape me nije naučio jezik jer je putovao kada sam ja eventualno mogla učiti mađarski. Uopće kontinent nije puno drag, puno više volim more, Kalamota je duša, Kalamota je raj.

Ali hvalite Mađare?
Da, dragi su ljudi. To su vrlo plemeniti, pitomi, fini ljudi. Dobroćudni su i topli. Kad ste stranac u Mađarskoj oni su vrlo uslužni i ljubazni i vrlo pažljivi. To je jedna fina nacija, ima kvalitete, pogotovo su muzički jako nastrojeni. Skloni su muzici. Moj je pape svirao violinu i to po sluhu. Tako da smo mi imali kućne koncerte, ja bi ga pratila na klaviru, a on je svirao.

Zato matematika nije išla?
Nikako, tu sam prolazila jer su znali da tu nema nade sa mnom!

'Zarazili' ste se i indijskom kulturom i hinduizmom?
To jedna posebna tema. To je stvar duhovnosti. Čitajući svašta do mene je dopro Sai Baba. Čitala sam njegove dvije knjige, njegove misli i to me je oduševilo do te mjere da sam morala poći u Indiju. Što je najljepše u Indiji sam pročitala kako se Sai Baba rekao: „Nitko meni nije došao koga ja nisam pozvao, tko nije bio od mene pozvan.“ Bila sam ponosna što sam se i prije čitanja te rečenice našla u Indiji. Dakle, bila sam pozvana. Bila sam za Babinog života u Indiji. A Indija je čarobna zemlja, pogotovo Puttaparthi gdje živio Baba. Tamo sam išla njemu. Puno je duhovnosti, narod iz cijeloga svijeta je tamo gdje je sve tako skladno, fino i plemenito, divota jedna.

Nedostaje li toga u Dubrovniku?
To je toliko duboka duhovna strana da je nedostaje u svijetu uopće. Duhovnost je jako duboka, bogata i prava.



Je li to glavna poruka koju ste ponijeli iz Indije?
Velika je poruka ta što su danas sve ove religije koje poznamo dosta razvodnile, izgubile su dubinu,pravu vrijednost, težinu i spoznaju vjere kao takve.

Imate li kakvu poruku za kraj razgovora?
Ja sam možda previše brbljiva, uvijek imam što govoriti i lijepo mi je da sam imala s kime razgovarati. A mi lijepo razgovaramo pa mi je ugodno ne zato što me ispitujete, nego zato što mogu iznijeti pokoju misao koja mi je u glavi. Razmijeniti misao je lijepo.

Gledajući ove slike i goblene može se reći da ste veliki ljubitelj umjetnosti?
Ona me spontano okružuje. Dolazi k meni.

Kao što ste vi došli Sai Babi?
Da.

Na Facebook-stranici Kazališne družine Kolarin osvanula je objava u kojoj su se Kolarini emotivnim riječima oprostili od svoje drage redateljice, mentorice, prijateljice...



 

Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

ISPRED LIBERTINE Grad govorio Držića

ISPRED LIBERTINE Grad govorio Držića
Ispred caffe bara Libertina u sklopu 70.Dubrovačkih ljetnih igara održan je program pod nazivom "Grad govor...
ISPRED LIBERTINE Grad govorio Držića