Sport Ostalo

SJEĆANJE NA SVJETSKI REKORD NA 50 LEĐNO S KOJIM JE DUBROVKINJA PRIJE TOČNO DESET GODINA OSVOJILA NASLOV EUROPSKE PRVAKINJE

NAZABORAVNI TRIJUMF SANJE JOVANOVIĆ Što je bilo 12. prosinca 2009. godine? Tko bi zaboravio tih sjajnih 25.70!

SJEĆANJE NA SVJETSKI REKORD NA 50 LEĐNO S KOJIM JE DUBROVKINJA PRIJE TOČNO DESET GODINA OSVOJILA NASLOV EUROPSKE PRVAKINJE
Sad me pitajte tko je najbolji – glasno je uzviknula Sanja Jovanović nakon finala Europskog prvenstva u malim, 25-metarskim bazenima u Istanbulu, na 50 leđno. Na semaforu je pisalo: 1. Sanja Jovanović / Hrvatska, 25.70 – novi svjetski rekord.

- Cura iz Grada – odgovorio joj je Željko Kesovija, novinar Hrvatskog radija u miks zoni. Ali, prije nego je uspjela 'uhvatiti' zraka, pribrati se, zagrlio ju je Duje Draganja. Splićanin je prvi dotrčao čestitati Dubrovkinji na nevjerojatnom uspjehu – četvrtom uzastopnom zlatu, trećem europskom, uz jedno svjetsko, a svaki put obarajući svjetski rekord.

Tog 12. prosinca 2009. otplivala je u finalu tih 25.70. Vratila je rekord koji joj je dva mjeseca prije uzela Kineskinja Jing Zhao (25.82). Dimitar Bobev, trener Sanje Jovanović, nije registrirao taj podatak. Nije gledao u u vrijeme već samo tko će prvi dotaknuti cilj.

- Mislio sam 26.17... Što sam ja gledao? – pitao se te nezaboravne večeri. Do njega je bio Mario Todorović. Njih dvojica su gledali u veliki ekran, dok je Sanja plivala, a otplivala je finale bez pogreške. Start je bio odličan, okret također kao i ulazak u cilj.

- Da, sve je bilo odlično, ali sam bila jako nervozna. Zbog čega? Nije bilo sigurnosti prije europskog prvenstva. Nismo radili visinske pripreme, čitav sustav rada smo okrenuli naopako, više smo radili suhe treninge, i kao plivačica sam izgubila sigurnost, ali opet vjerovala sam svom treneru. Zna on najbolje što je trebalo raditi – govorila je Sanja.

Deset godina poslije na pitanje: 'Što je bilo 12. prosinca 2009. godine?' - znala je odgovor na pitanje. K'o iz topa.

- Tko bi zaboravio tih sjajnih 25.70.

Da, to se ne zaboravlja. Ostvarila je to u Istanbulu, u dvorani Abdi Ipekci, hramu košarke, na čijem je parketu montiran bazen. Europsko prvenstvo u malim bazenima ukralo je na trenutak dvoranu košarkašima.

Vinko Vuković je bio dežuran u Slobodnoj Dalmaciji te večeri. Odmah je zvao. Napravi veliki razgovor sa Sanjom, koja je već bila napustila bazen, otišla u hotel. Taxi. Luči Đović, predsjednik Juga, bio je vođa puta Hrvatske reprezentacije.

- Tu je, čeka te – javio se iz hotela. I on je skakao od sreće.  

- Kad sam oborila prvi državni rekord? Ha, otkad je Marija Puhiera otišla iz Dubrovačkog vjesnika te pošla živjeti u Italiju, više nitko ne broji sve te moje rekorde. Marija je, sjećam se, stala na 160 i nekom rekordu računajući još one kadetske, mlađejuniorske, juniorske, potom seniorske. Vjerujem, kad bi je sad nazvala, kako bi ona znala koliko sam puta oborala rekorde... – počela je priču te večeri rekorderka, i to svjetska, Sanja Jovanović, koja se jedno osam, devet godina prije te sjajne večeri bila naljutila kad su se njeni državni rekordi usporedili s najboljim europskim i svjetskim rekordima na stranicama Dubrovačkog vjesnika.

- Meni je tad državni rekord bio nešto nevjerojatno, smatrala sam, to je nešto najbolje i nema boljeg od tebe, a u tim usporedbama je ispalo, to moje ne valja ama baš ništa. Ali, opet, koliko god je tada ta usporedba mojih najboljih rezultata s najboljim europskim i svjetskim bila, činilo mi se loša, danas na to gledam sasvim drugačije. To me je natjeralo raditi još jače, više, bolje...

Te večeri, 12. prosinca 2009. godine, četvrti put je oborila svjetski rekord na 50 leđno u malim bazenima.

- Još u Debrecenu 2007. godine, kada sam prvi put osvojila zlato sa svjetskim rekordom, sjećam se dobro, rekli su: 'Alo, Sanja, znaš li što si napravila. Ovo je zlato sa svjetskim rekordom, a to znači nitko, nikad, nigdje, ni na kojem natjecanju, nije to uspio biti bolji od tebe!'. Prije tog zlata, večer nakon što sam osvojila srebro na 100 leđno, sjedim i razgovaram s trenerom, analiziramo utrku. Kaže moj trener: 'Pazi, prvi put u povijesti u jednoj utrci dvije plivačice su išle ispod 27 sekundi'. Ruskinja Moskvina i ja. Zašto to govorim, jer slušam, čujem, pričaju: 'Neš' ti konkurencije kad je Sanja opet prva, kad je uzela medalju'. Neki dan, isto tako, padne moj svjetski rekord. Onih 26.23 iz Rijeke, Kineskinja Zhao otpliva 25.82, i onda komentari: 'Eto, vidiš gdje je Sanja. Miljama daleko od vrha'. Sad uzmem zlato i otplivam 25.70, i čitam komentare: 'To je kada, plivanje u kadi', to je kao mali nogomet u odnosu na veliki, dakle, to ništa ne vrijedi'. Međutim, nadam se kako svi ne razmišljaju na takav način. Točnije, vjerujem kako je tako.

Nastavila je Sanja. Vrtila je po rukama medalje.

- Znaju li ljudi što sve stoji iza jedne ovakve utrke i rezultata 25.70, tj. svjetskog rekorda? Meni je to što je Zhao isplivala tih 25.82 bio dodatni motiv. Nešto što me je tjeralo da još više radim jer nije Sanja jedina na svijetu koja želi biti najbolja na 50 leđno. Svaki dan dolaze nove cure, kao što sam ja sve iznenadila u Debrecenu prije dvije godine. Uz to, pitajte svakog plivača što je utrka na 50 metara. Odgovorit će vam, to je lutrija. Sitna, sitna greška, i adio. Nema rezultata. Sve mora biti idealno, i bilo je večeras u finalu.

Zlato na 50 leđno bila je njezina osma medalja u malim bazenima na četiri posljednja velika natjecanja. Njezin trener Dimitar Bobev je isticao: 'Najteže je obraniti naslov'. Uspjela je to čak tri puta nakon Debrecena, računajući i naslov svjetske prvakinje. Međutim, da bi sve bilo idealno u karijeri Sanje Jovanović nedostaje ovo isto i u velikim bazenima.

- Moj trener već priča o Olimpijskim igrama u Londonu 2012., a ja sam već odavno u Budimpešti na Europskom prvenstvu u velikim bazenima, koje je u srpnju 2010. godine. Dakle, imperativ nam je napraviti dobar rezultat i u velikom bazenu i zbog toga smo nakon Svjetskog prvenstva iz Rima 2009., gdje ništa nije bilo dobro, krenula paralelno pripremajući se za Istanbul i s pripremama za Budimpeštu. Želja mi je ugodno iznenaditi sve oko sebe, prije svega dokazati sebi kako ja to mogu, kako nisam samo 'Mala iz Grada za male bazene'. Plivačica sam i za velike i za male bazene, te kako imam predispozicije ostvariti ovako dobre rezultate u velikom bazenu kao što sam ostvarila u malom.

Ali, rezultata nema, i očita je tvoja nervoza zbog toga.

- Čekaj, čekaj. Prošle godine svi su na kraju, u osvrtu na 2008. pisali: Sanja svjetska i europska prvakinja te svjetska i europska rekorderka u malim bazenima. Kako je ono bio naslov, e da: 'Kraljica malih bazena'. Nabrajaju se moji rezultati. Piše: zlato i bronca sa svjetskog prvenstva u malim bazenima u Manchesteru, dva zlata s europskog u malim bazenima u Rijeci uz svjetski rekord na 50 leđno i europski rekord na 100 leđno, ali u velikim bazenima na Olimpijskim igrama razočarala. Je li tako bilo, a ja sam prošle godine uzela broncu na 50 leđno u velikom bazenu u Eindhovenu na Europskom prvenstvu u velikom bazenu, a u polufinalu sam oborila europski rekord u velikom bazenu. Dakle, ako stavimo sad rezultate u malim bazenima na stranu, alo, Sanja je uzela medalju u velikom bazenu i još pritom oborila europski rekord. Zbog toga, jer sam u Eindhovenu dokazala kako mogu, a nakon što to nisam potvrdila u Pekingu i Rimu ovog ljeta, prvo sam bila razočarana. Potom rezultat toga je i nervoza jer se pitam: Što to nisam dobro napravila? Gdje sam pogriješila? Onda ovo ljeto, nakon lošeg nastupa u Rimu, promjenili smo način priprema. Nema više visinskih priprema. Više je suhih treninga. U Istanbul sam došla nervozna, nikad toliko nervoze uoči velikog natjecanja, a sve iz razloga što nisam znala hoće li ispasti dobro bez obzira što sam na posljednjim treninzima imala odlične rezultate. E, da, da ne zaboravim, ostala sam ti dužna odgovor na jedno pitanje uoči dolaska u Istanbul.

Da, pitanje je bilo: 'Što pokazuje štoperica na posljednjim treninzima?'.

- Pokazivala je 25.95. Toliko sam plivala dva dana uoči puta u Istanbul. Trener Bobev, još četvero, koji su tada trenirali na bazenu i ja. Samo smo mi to znali. Međutim, zašto nisam rekla: 'Alo, idem ispod 26 na 50 leđno', jer sam isto tako uoči Pekinga i Rima, olimpijskih igara i svjetskog prvenstva, dva najveća svjetska natjecanja u velikom bazenu imala odlična vremena na posljednjim treninzima, na 100 uoči Pekinga, na 50 uoči Rima...

Ali, u Pekingu i u Rimu slabo.

- Da, a tada sam isticala, sve je super, sve je za pet. I sad da sam uoči Istanbula rekla, alo, 25.95 na 50 leđno, a naprimjer, dogodi se loš start kao na 100 leđno, zaronim duboko, i gledam s tribina druge na pobjedničkom postolju te onda moram slušat kako sam 'Prošlost i za male bazene'.

Pero Kuterovac je, mislim, najbliži istini. Kuterovac je bio izbornik reprezentacije u Istanbulu. Rekao je nakon SP-a u Rimu: Sanja se boji velikog bazena, dok je u malom bazenu svjesna kako može, samouvjerena, i kao takva uspjeva ostvariti vrhunska dostignuća.

- Nakon Eindhovena dogodio se Peking 2008. goidne. Otišla sam tamo spremna, ali od dolaska u Pekingu loše sam spavala, osjećala se loše, umorna, nikakva, i rezultat toga je 'Sanja nula'. Kad se takvo što dogodi, uvuče se nesigurnost, strah... Rezultat toga: U Rimu Sanja ništa. Ali, sad kad je ovaj promjenjeni način rada donio u Istanbulu rezultat, alo, 25.70 na 50 leđno, vjerujem  kako će biti dobro u Budimpešti te kako ću opet u Mađarskoj uhvatiti zalet za slijedeća natjecanja. Do Debrecena nisam imala nikakav rezultat ni u malom bazenu, a onda srebro na 100 leđno, zlato i svjetski rekord na 50 leđno. Nestao je strah i evo me u dvije godine na ukupno osam medalja s velikih natjecanja, po dvije sa svakog od četiri.

Jesi li vjerovala treneru Bobevu nakon što je promijenio način treninga?

- Uf... Nemoj me to pitat... Nisam, eto, iskreno. Koliko sam mu puta samo rekla: Bobče, tako ja zovem trenera, nervozna sam. Hoće li ovo biti dobro? Naravno, on bi svaki put rekao: Smiri se, nemaš zbog čega biti nervozna. Sve će biti dobro. Iskreno, tek sad, kad sam ostvarila ovih 25.70, ja mu sto posto vjerujem. Prije sam bila vrlo dobar plivač, a otkada sam s Bovevom ja sam odličan plivač – rekla je prije deset godina, 12. prosinca 2009. godine.

Sanja je danas sportska direktorica Plivačkog kluba Primorje. Ne nastupa više. U Rijeku je stigla u proljeće 2011. godine. Plivački klub Jug i grad Dubrovnik je napustila jer joj je riječki klub ponudio 10.000 kuna mjesečno te stan na korištenje s mogućnošću otkupa istog po povoljnim uvjetima. Nakon uspjeha 2007. godine – zlata i svjetskog rekorda na Svjetskom prvenstvu u Manchesteru – Grad Dubrovnik je jedinoj sportašici u svojoj povijesti, koja je osvajala svjetske i europske naslove te obarala svjetske i europske rekorde, obećao stan. Od toga na kraju nije bilo ništa.

Sanja je zadnju veliku medalju osvojila 2015. godine na EP-u u malom bazenu – bronca na 50 leđno. Nikad se službeno nije oprostila od plivanja. Zadnji nastup je imala u prosincu 2017. godine na državnom prvenstvu malom, 25-metarskom bazenu.
Sve je počelo 1995. godine. Imala sam nepunih devet godina. Došla sam na bazen u Gruž. Matijana Stančić je vidjela kako bi moglo biti nešto od mene. Pokojna mama me je potom vodila na treninge. Da, tako je sve počelo i ta priča je trajala više od dvadeset godina.

Četiri puta je rušila svjetski rekord u malom bazenu na 50 leđno. Prvi put 15. prosinca 2007. u Debrecenu (26.50) na EP-u. Zatim 13. travnja 2008. u Manchesteru na Svjetskom prvenstvu, pa 13. prosinca u Rijeci na EP.u (26,23) te potom 12. prosinca 2009. u Istanbulu. Rušila je i europski rekord na 50 metara leđno 2008. godine.

U karijeri je osvojila jedanaest medalja na velikim natjecanjima u malim, 25-metarskim bazenima (zlato i srebro sa SP-a, te pet zlata, tri srebra i broncu s EP-a), ali i devet medalja u velikom, 50-metarskom bazenu od čega tri na Europskim prvenstvima (srebro i dvije bronce), a šest na Mediteranskim igrama (zlato, tri srebra i dvije bronce). Tri puta je nastupila na Olimpijskim igrama (Atena 2004., Peking 2008. i London 2012. godine).

12. prosinca 2009. nikad neće zaboraviti!
Mamine suze radosnice
Mami Mariji sam se prvoj javila te večeri u Istanbulu, nakon što sam otplivala svjetski rekord na 50 leđno 25.70 i osvojila opet naslov europske prvakinje. Mama je već bila bolesna. Mama je uvijek plakala od sreće kad bih osvojila medalju, i ne samo mom uspjehu, već se radovala i uspjesima drugih naših plivačica i plivača. Tijekom karijere bilo mi je užasno teško 2010. godine kad je mama umrla. U to sam se vrijeme i sama razboljela, taj stres, smrt majke, teško sam se nosila s tim. Imala sam problema sa štitnjačom, bila sam se zdebljala, nije mi bilo ni do čega... Ali, smogla sam snage. Vratila sam se. Uspjela sam 2012. ostvariti svoj najveći uspjeh u velikom bazenu – europska doprvakinja na 50 leđno. U polufinalu sam rušila europski rekord... Inače, mama je zaslužna i za moje prve plivačke pokušaje jer me prvi put odvela na bazen, a moja najstarija sestra Petkana za to što sam nastavila karijeru. Naime, mama je radila od ponoći do 14 sati u pekari kako bi nas prehranila, mene i moje tri sestre, Petkanu, Biljanu i Tanju. Otac nas je ostavio kad smo bile male. Otišao od nas. I kad bi mama bila umorna od posla, Petkana me vodila na treninge – prisjetila se Sanja.
 
Zar mislite kako je bilo u redu iz novina doznati kako od toga neće biti ništa?
Posebna priča nakon uspjeha na EP-u u Istanbulu bio je stan, koji je Grad Dubrovnik obećao Sanji Jovanović još 2007. godine, a od čega na kraju nije bilo ništa. Sanja je nakon osvojenog zlata na 50 leđno i svjetskog rekorda izjavila kako se nada da će sad napokon dobiti ključeve od stana.

- Sad mnogi kažu kako nije bilo ni mjesto ni vrijeme govoriti nakon osvojenog zlata o stanu, ali ta priča me jednostavno boli, i morala sam reći što mislim u tom trenutku. Komenteri su bili: Sanja je divlja, lupa svašta, ali ja sam trenirala svo to vrijeme. Trudila se, postigla rezultate i sanjala kako će i mene moj Grad nagraditi. Potpisali smo tako ugovore. Stan mi je obećan. Nisam rekla, e sad je dosta, dobila sam ga i to je to. Nastavila sam i dalje raditi i ostvarivati nove uspjehe, ali od obećanog ništa. Zar mislite kako je bilo u redu iz novina doznati kako od toga neće biti ništa, ili kako nešto s tim nije u redu. Mene nitko nije nazvao, rekao, takav je i takav problem, bit će tako i tako. Nego slušam, čitam o tome. A to je, dakle, u redu, a ovo što sam ja o tome rekla nakon finala, e to nije – rekla je Sanja nakon slavlja na 50 leđno na EP-u 12. prosinca 2009. godine.
Sanja, što si ti zgodna
Bilo je svakakvih situacija tijekom karijere. Tako svira Lijepa naša meni u čast na EP-u u Istanbulu te 2009., tog 12. prosinca. Stojim na postolju, gledam prema velikom ekranu. Vidim sebe na postolju, a u drugom dijelu ekrana utrka, ali, gledam, pa to nisam ja. Greška je. Stavili su neku drugu koja je plivala kraul. Gledam koja je to plivačica, i kažem sebi: A, kad su pogriješili, bar su našli neku zgodnu i vitku, te se smijem: 'Sanja, što si ti zgodna, što si lijepo smršavila...'  
 

Naslovnica Ostalo

Najčitanije

TUGA JE PREVELIKA Andro Zarač (2000.-2019.)

TUGA JE PREVELIKA Andro Zarač (2000.-2019.)
Osmijeh je zamijenila tuga. Napustio nas je noćas, nešto iza ponoći, Andro Zarač, dijete grada, rođen 6. siječnj...
TUGA JE PREVELIKA Andro Zarač (2000.-2019.)

Najnovije